O knjizi: 2002. / “...Sjećam se da sam u mladosti naišao na neobičan portret naklonjenog čovjeka u naočalama ispod čije slike pudl je vukao štake u zubima. Bio je to portret Nikolaja Ivanoviča Krivcova. Lako je pisati o njemu, jer ga njegovi suvremenici nisu zaboravili u svojim memoarima, ali je i teško, jer pred tim čovjekom nehotice stojiš u slijepoj ulici: gdje je u njemu dobro, a gdje je loš? Jedna briga…»